Rebeka, Isak, Joshua, David i Moše – dječica su obitelji Martinčević iz Kreševa. Nisu posebna samo njihova imena, obitelj Martinčević – jedina je židovska obitelj u Središnjoj Bosni. Prije godinu dana, upravo zbog njih, židovski vjeronauk se vratio u klupe. Nakon više od 100 godina. No, život obitelji daleko je od idealnog...

Život u Kreševu za obitelj Martinčević – pun je izazova.

„Ljudi nisu navikli na drukčije. Većina uvijek marginalizira manjinu. Nameće svoje običaje, stavove, kulturu. No, ne smatramo da je to do Kreševa. To je globalni problem“, govori Frano Martinčević za Dnevnik.ba

„Postoji dualan odnos. S jedne strane tu su fenomenalni prijatelji, a s druge – antisemiti. Postoji ogroma količina neznanja i stereotipa.  Svi problemi bazirani su na nerazumjevanju i nekomunikaciji. No, zahvaljujući dobrim ljudima, s vjerske i kulturološke strane – imamo budućnost“, nastavlja.

Sa stereotipima se suočavaju i najmlađi članovi obitelji. Upravo u školi.

„Kada bih rekao da je sve idealno – bio bih neiskren. Mislim da ljudima nije jasan odabir života...“

Frano Martinčević iz obitelji je oca katolika i majke židovke. Kaže, cijeli život su mu govorili kako živjeti.

„Ti si naš, nisi ti njihov“...

No, svoj život je odlučio živjeti po židovskoj vjeri.

„Na svaki negativan stav reagiramo pozitivno. Nastojimo s vjerskog aspekta postupiti ispravno. Imati otvoreno srce“.

Frano smatra kako je religija tek tradicija, no duhovna širina čovjeka je ono što mu daje bitnost. Mogućnost da vidi i prihvati drugoga, točno onakvog kakav jeste. Čak i s njihovim negativnim stranama.

Obitelj je dobila mnogo ponuda od strane Izraelskih vlasti i Ministarstva vanjskih poslova da dođe u Izrael.

„Ne mislimo otići. Tu je naš dom. No, nekada u budućnosti - nije isključeno. Imamo duhovnu potrebu biti u zemlji koja je naša. No, ako ću sumirati – lijepo je. Život je lijep“.

O tom kako ga je židovstvo promijenilo, Frano priča s osmjehom na licu.

„Mene je židovstvo jako promijenillo. Naučilo me da ne mrzim, da slušam. Da pokušam osjetiti čovjeka. Ime mi više nije bitno, niti simboli. To je nešto čime se identificiramo, a ne ono što nosimo u sebi. Kad istinski osjetite čovjeka, sve ono što je izvana jeste lijepo, ali nije suštinski bitno“, zaključuje.

Martinčevići su drukčiji. Posebni. U malenom Kreševu. No, za njih – život je lijep. Biti drukčiji uvijek je izazov, a ova obitelj ga, itekako, savladava.

Dnevnik.ba