Augustin Čičić rođen je u Kreševu 14. IV. 1889., a umro u Sarajevu 1955. godine. U Kreševu je završio osnovnu školu, u Visokom Franjevačku gimnaziju, a filozofsko-teološki studij u Livnu. Za svećenika je zaređen 1911. Poslijediplomski studij pohađao je u Beču, gdje je doktorirao 1917. (prema drugom podatku 1914.) tezom „Razvoj i sudbina Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini za turske vladavine (1463. – 1878.)“. Pastoralno je djelovao u Kreševu i Beču, gdje se u crkvi Stiftkirche duhovno skrbio za hrvatske ranjenike. Od 1917. do 1921. bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a 1922. godine imenovan je referentom katoličkoga odjela u Ministarstvu vjera u Beogradu (gdje je i napisao pjesmu „O svetoj Kati“), od 1927. inspektorom, a 1928. postao je načelnik. Razriješen je i umirovljen 1942. Ostao je u Beogradu do 1954., kada se vratio u Kreševo.

Za života su mu izdane zbirke pjesama „Proljetni stihovi“ (1918.) i „S Vardara na Soču“ (1935.) Pedesetak pjesama ostalo je u rukopisu, a neke su uvrštene u zbirku „Kreševski uzdisaji“, tiskanu 1999. godine nastojanjem i zaslugom fra Stjepana Buljana. Čičić je pripremio i tiskao i monografiju o fra Grgi Martiću (1930.) te imenik Martićevih „Osvetnika“ (1940.). Prijateljevao je i dopisivao se s mnogim znamenitim ljudima i velikanima svoga vremena, među njima i s Ivom Andrićem.

O svetoj Kati

Večeras pušeć, i ponoć evo,
Pa ma u sitne ostali sate,
Ti sklopi knjigu, a ja razveo,
U nas je sutra god svete Kate;
A Kreševljaci gdjegoder bili,
O svetoj Kati Kreševu teže;
Ja Kreševskoj sam pre pjevo Vili,

A sad? Da l’ još me ta ljubav veže?
Al’ čemu? na što te puste misli?
— Od moje kuće tek milć se znade,
Mi braća redom u svijet tisli,
I drugih tisuć takvih imade.
A ko je osto, tamo umrijeće,
Pred mrtvim kad mu otvore vrata,
Zatvorit više niko ih neće,
Dok gronu s kućom jednoga sata. 

I tvoja kuća do jučer prva
(I dvije vam druge sad prazne stoje),
Al’ i vas veće tanjež obhrva,
Pa tisli u svijet i vi, kud koje.
Do jučer gazde u svojoj radnji
I »misilovke« cipele znane;
Vi bjeste prvi, nikada zadnji,
Sad i vi spali na tanje grane.

Majka vam vrijedna još tamo osta,
Da vatru na svom ognjištu stiče,
U crkvi za vas moleći dosta
U svijetu da vas hrđa ne tiče.
- O stara majko, biblijska sliko,
Ti s mojom majkom druga si bila,
Po vama u raj Bog nas je viko,
Nad bešikom nam pjevala vila.

I majke naše iz sva tri »čela«
Kršćanke prave, kreševke dične,
Vi uzor-žene bistroga čela,
Pribrane, vrijedne i poslu vične;
Vi rađale ste, dojile, šile,
Za djecu svaka dušu bi dala,
Al sad vam nema dječice mile,
Na druge kraje otputovala.

Jer i pre mnogi Kreševljak ode
U tuđem kraju tražiti rada.
I nalazio, ali do zgode
Uz Božić, Uskrs Kreševu pada;
I ma gdje bili, gajili miso,
U dom se vratit, kad počme poso,
Za Kreševom je svaki uzdiso,
Pa mnogi kući bar umrijet došo.

Nij’ davno bilo, čaršija ova
Sa svoga rada bila je znana,
Kreševljak junak gvozdenog kova
Za pravdu gotov stat sred megdana;
Pa i mi djeca dok bjesmo mala,
Bijaše kruva, mesa i smoka,
Sad tek je peta kuća ostala,
Pa i tim s mene nebilo uroka!

Još sela naša što nešto žive
Pa po agraru bolje neg prije;
Uz svoje blago, uz svoje njive,
Ma i ta zemlja Bog zna što nije.
Al’ varoš tužna pala te pala,
Nit svom se više uskrsu nada,
Rudarstvo mrtvo, zanatstva stala,
I tako moje Kreševo strada.

A turske vlade, u ropske dane,
Majdana puno, rudarskih jama;
Uz Kostajnicu, Vranačke strane,
Pa u Dusini, u Lužinama,
Niz polje naše i k Crnoj rijeci
Gvožđa i bakra, hrmze i žive,
I oci nama pričahu djeci
Da uspomene u nam ožive.

Kovači naši svuda čuveni
Tam od Mostara do Banjaluke
I konji išli natovareni
U Plevlje kršno, put kroz hajduke...
Kreševske ploče, brave i kose
Plavile svijetom, svuda se glase,
Junaci naše noževe nose,
Kreševljak nikud bez noža, zna se.

Sad sve to leglo, čaršija pala
Austrija drugdje fabrike digla,
Zenica, Vareš živnuli istom,
Kakanj i Breza i Kreka stigla,
Te Kreševljaci selili listom.
Pa duga ljeta na dvije strane
Živjeli tako gajeći nadu
nad Kreševom proljet da grane,
Da slave uskrs u svome gradu.

Al' zaman nadu gajili živo,
Kreševo zaspa, obamrije redom,
Tolike kuće stale na krivo,
Kroz njiju vjetar duva sred srijedom.
Nedjeljom malo ili uz gode
Uz Božić, Uskrs, o svetoj Kati
Zazvoni pjesma i kolo vode,
Inače gluho prolaze sati.

A sad? Što sada? Gdje ko je stao,
Svak’ nosi, vuče, kako ko znade.
- Pjesnika pitaš, je li mu žao?
Ta bez Kreševa mene nemade.
Oca izgubih i majku moju,
Braća i sestre djecom se brinu,
I ja već slutim samoću svoju
I zurim nijemo u pustolinu...

Ja deset ljeta Avalu stražim
I čuvam sastav Dunava i Save;
Sionskom trubljom duhove snažim,
Ko prorok bdijuć izmeđ sna i jave.
Pa nemo kuće, baš nit ne marim,
Tek da ožive Kreševo sjetno;
Rudari krenu l’ jamama starim,
Ja ću i mrtav kliknut im: »sretno«!