menu item
menu item
menu item jahanje
menu item
menu item
menu item
menu item
menu item
menu item
menu item
menu item kultura
menu item sport

Kulturno-povijesno naslijeđe

Povjesničari i povijesni izvori ne kazuju nam kad je nastalo Kreševo, no razlozi nastanka svakako leže u prisustvu velikog i iznimno raznovrsnog rudnog blaga na ovom području. Rude i njihova prerada dovele su i do razvoja trgovine i zanatstva, a to je, opet, Kreševo stoljećima činilo i važnim političkim čimbenikom. 

Iako ima više teorija o nastanku imena Kreševo, najvjerojatnijom se čini ona vezana za termin «kreševo» u smislu: boj, bitka, okršaj, koji se i danas često koristi. Ništa čudno: toliko rudno blago moralo je uvijek privlačiti one koji su ga se željeli domoći, a da ih je bilo mnogo, znamo i iz razmjerno novije povijesti.
Kad je nastalo prvo naselje na području današnjeg Kreševa, ne zna se, no, stari rudarski radovi, naslage troske, te infrastruktura (putovi, vodovodi), kazuje da je to moralo biti veoma davno. Osim tragova rimske rudarske eksploatacije, te ostataka rimske ceste u blizini Vranaka, vrlo zanimljivo otkriće predstavljaju ostaci objekta iz vremena kasne antike (od 4. do 6. stoljeća naše ere), koje su prije nekoliko godina, u Polju, malo prije ulaza u Kreševo, otkopali stručnjaci Zemaljskog muzeja iz Sarajeva. Objekt je vjerojatno imao i sakralnu namjenu. U blizini objekta, iznad nogometnog igrališta, otkriveni su i ostaci rimskog vodovoda, a pretpostavlja se da je riječ o većem naselju, ali su za potpunije zaključke potrebni daljnji istraživački radovi.
U rimsko doba postojala su na kreševskom području i dva priključna puta na cestu Salona (Solin)-Argentaria (Srebrenica): jedan je iz Kreševskog polja, preko Ivice, Homolja, Kuliješa, Tulice i Kobiljače, vodio u Sarajevo, a drugim je Kreševsko polje bilo, preko Višnjice i Kiseljaka, povezano s Visokim.
Prvi put se rudnik Kreševo spominje 1381. godine, no nema nikakve sumnje da je organizirano rudarstvo na ovim prostorima postojalo stoljećima ranije, o čemu govore brojni arheološki nalazi, kao i ostaci rimskih rudarskih radova. Osim rudača srebra, željeza, olova, bakra, žive i zlata, neki povjesničari navode i mogućnost da se u Kreševu kopao lapis lazuli.
Kao gradsko naselje, Kreševo se prvi put u dokumentima spominje 1430. godine, i to kao već tada značajno mjesto, budući da spomenuti dokument govori o putovanju bosanskog kralja, koji tom prigodom boravi u Visokom, Sutjesci, Vranduku i Kreševu. U Kreševu se nalazila i carinarnica, koju su, kao i druge po Bosni, držali Dubrovčani.
Kreševo je imalo i svoje podgrađe «sotto Crisgnevo», u kojem je 1434. godine vojvoda Juraj Vojsalić izdao povelju u korist braće Radivojevića. Deset godina kasnije, 3. rujna 1444. godine, kralj Toma je izdao povelju u Kreševu, «slavnom kraljevskom gradu», kojom je Dubrovčanima potvrdio dotadašnje povlastice.
Kako je eksploatacija ruda uznapredovala, tako se razvijala i njihova obrada, naročito željeza, pa su vrlo brzo niknule radionice koje su proizvodile noževe, mačeve, klince različitih dimenzija, brave, nakit i drugo.
Kad je Bosni zaprijetila neposredna opasnost od Turske, Dubrovnik je slao pomoć, pa dubrovačko Vijeće umoljenih 29.V.1463. godine odobrava stricu bosanskog kralja, knezu Radiću Kristiću, prah za bombarde koje će pripremiti u Kreševu.
Uz Kreševo, i Deževice, danas tek jedno od kreševskih sela, u to su vrijeme vrlo bitan rudnik i naselje. Deževice se prvi put spominju već 1403. godine, i to već tada kao jedno od sjedišta bosanskog kralja, a knez Deževica prvi put se spominje 1412. godine. Dubrovčani su u Deževicama osnovali koloniju u kojoj se, kako navodi povjesničar Jorga, «osjećali kao kod svoje kuće». Iz Deževica se uglavnom izvozi srebro i olovo u Dubrovnik, pa se i tu nalazi jedna od dubrovačkih carinarnica. U Deževicama je bilo i sjedište franjevačkog samostana ili rezidencije, pošto se 1435. godine spominje da frajevački general Vilim de Casalis oduzima neke povlastice franjevačkom gvardijanatu u Deževicama.
Nositelji i organizatori svih aktivnosti oko eksploatacije i prerade ruda u to su vrijeme bili građani Dubrovačke republike. Iako uglavnom nastanjeni u Visokom i Fojnici, vrlo su prisutni u Kreševu, Deževicama i Dusini, a osim trgovine, odnosno izvoza rude, oni u Kreševo, kao i u ostale dijelove Bosne, uvoze druge proizvode.
Nakon osvojenja Bosne, 1463. godine, Osmanlije su zadržali carine, pa tako i onu u Kreševu, te ih nastavili davati Dubrovčanima pod zakup. Uz još šest drugih utvrđenih gradova u Bosni, Osmanlije su kreševsku utvrdu pretvorile u vojnu bazu. I dalje je nastavljena eksploatacija srebrne, zlatne i željezne rudače, a uvjeti eksploatacije definiraju se 1489. godine Kanunom rudnika Kreševo. Godine 1468. Kreševo je, nakon Fojnice, drugi trg po veličini u Bosni. U Kreševu je te godine registrirano 299 kuća poreznih obveznika, 1485. godine 290 kršćanskih, te, prvi put, i devet muslimanskih kuća, a 1489. godine 275 kršćanskih kuća, te 11 muslimana samaca. Nahija Kreševo se, nakon 1469. godine, spominje još i 1485. i 1489. godine, ali je nema u popisima iz 1516. i 1530. godine. U tim popisima nema ni Fojnice i Lepenice, jer su i one, kao i Kreševo, u međuvremenu priključene Visočkoj nahiji. U 18. stoljeću nahija Kreševo pripada sarajevskom kadiluku (mulaluku), a u 19. stoljeću mudirluku Fojnica u Sarajevskom kajmakanluku.
Posebno mjesto u povijesti Kreševa zauzimaju franjevci, koji su tu prisutni već od samih početaka svog prisustva u Bosni uopće. Iako je kršćanstvo i prije bilo snažno prisutno, pa se spominju srednjovjekovne crkve u Kreševu, Polju, Crkvenjaku i Deževicama, očito je da su prave temelje u tom smislu napravili franjevci. Osim vjerskog, očito su mnogo ulagali i u kulturni život, pa se, malo prije pada Bosne, 1459. i 1460. godine, spominju narudžbe kreševskih fratara kod dubrovačkih slikara. Nakon osmanlijske okupacije Bosne spominje se čak i to da su u svojim vrtovima uzgajali šafran te od tih novaca kupovali sebi odijelo. Prvi put se crkva sa samostanom spominje 1449. godine. Osmanlije su srušili crkvu i samostan već 1521., ili, po nekima, 1524. godine, kada su srušeni i samostani u Konjicu, Visokom, Kraljevoj Sutjesci i Fojnici.
Interes povjesničara i arheologa za Kreševo traje od austrougarske aneksije BiH, dakle od posljednjih desetljeća 19. stoljeća, pa je mnogo toga istraženo i barem djelomično konzervirano, te predano muzejima i drugim ustanovama. No, koliko je spomeničko blago vrijedno, ali i nedovoljno istraženo, pokazuje podatak da arheolozi, etnolozi i stručnjaci iz ostalih srodnih znanosti, te amateri, koji pokušavaju pronaći ponešto za vlastitu kolekciju starina, i danas rado dolaze u kreševski kraj.

 

impressum

 

click logo    designer