U Deževicama su danas, kao i svake godine na pokladni utorak, priređeni pokladni „vukovi“.

Običaj poznat kao „vukovi“ datira iz vremena koja sadašnje stanovništvo ne pamti. „Vukovi“ obilaze selo, odjeveni na poseban način, te sakupljaju “otkup” od svake kuće. Idu u koloni, jedan za drugim, na čelu im je “vučica”, a na začelju je “vuk” koji u bisage kupi ono što mještani daju.

Do posljednjeg rata „vukovi“ su bili odjeveni u ovčije kože, maskirani i sa zvonima na pojasu. „Vučica“, pak, nosi dugi štap kojem se na završetku nalazi kravlji rep. Danas je, naravno, malo ostalo tek ponešto od nekadašnjeg.

“Vukovi”, isključivo odrasli muškarci, skupljaju se u rano jutro, u objektu za koji su se prethodno suglasili, uglavnom u nekoj od seoskih kavana. Već otprije se zna tko će se naći u ulozi “vučice”, a sami “vukovi” su redaju iza “vučice”, po starosti ili, pak, po stažu – godinama sudjelovanja - kojeg imaju u “vukovima”.

„Vučica” zapovijeda “vukovima”, a “neposluh” kažnjava udarcima štapom, odnosno kravljim repom. “Vukovi” su dužni ići u koloni, a najčešće drže onog prije sebe za opasač na kojem se nalazi zvono. Kad neki od “vukova”, kojih je u koloni znalo biti i sedamdesetak (posljednjih godina ih bude 15-20), iskorači iz kolone, a “vučica” to primijeti, uglavnom “trpi” čitava kolona, jer “vučica” udara sve redom, a “vukovi” pritom ne smiju poduzeti ništa osim vratiti se u kolonu i, polukružnim kretanjem kolone, izbjeći udarce. Neposluh je, naravno, često hinjen, kao i “ljutnja” “vučice”, te njeni udarci – upražnjavaju se više zbog toga da bi običaj bio do kraja ispoštovan.  

“Vukovi” imaju svoj zadatak: bučnim zvonjenjem i neprekidnim isto tako bučnim zavijanjem, kojim se oponaša glasanje vuka, kao i svojim “strašnim” izgledom, oni trebaju “uplašiti” ljude i stoku, kako bi dobili što veći “otkup”. U svemu su dužni slušati “vučicu”, od pravca kretanja do posebnih uputa za pojedine situacije.

Zadaća “vukova” je ne samo zaplašiti ljude, već prijetnju i izvršiti. Ako kolona “vukova” ugleda u blizini nekog od ljudi, posebno neku od mlađih ženskih osoba, djevojku ili udanu, “vukovi” će je potjerati i, ako ne uspije pravodobno pobjeći, ugristi. “Vukovi” ugrizaju i kada netko od onih koji im daju otkup neoprezno primakne ruku nekome od njih, pa se otkup najčešće dodaje kroz manji prozor, i to često ne rukom, već “mašicama” ili nekim drugim pogodnim predmetom. Znalo se desiti da “vukovi” iznenade i djevojku ili ženu koja ih s prozora na katu želi vidjeti, i to tako što bi se jedan drugom popeli na ramena, a onaj kojem je djevojka simpatična znao bi se “zakvačiti” za prozor, pa čak i upasti u sobu, ako bi “akcija” bila tako munjevito i iznenadno izvedena da ona koja je na prozoru ne bi stigla ući unutra i zatvoriti prozor. Tako su pokladni utorak i “vukovi” bili dobra prigoda momcima i djevojkama: ako je neki momak simpatizirao određenu djevojku, svi “vukovi” trenutačno su se usuglašavali da će upravo taj od “vukova” pokušati ujesti djevojku, a i djevojka se mogla “slučajno” naći na udaru “vukova” i provjeriti kome od njih je interesantna.

Za otkup se uglavnom daje suho meso i piće, a jedan od “vukova” kupi sve to u bisage. (Pošto u Deževicama nakon rata nitko više nema konja, tako nema ni bisaga, pa se otkup stavlja u rance ili vreće.) Nije zapamćeno da je itko ikad odbio darovati vukove.

Kad vukovi obiđu sve kuće u selu, a ophodnju uglavnom završavaju u dijelu sela zvanom Podjelo, negdje iz sela «iznenada» se začuju pucnji, uglavnom iz lovačke puške, prethodno dogovoreni s nekim od lovaca. Kad čuju pucnjeve, “vukovi” popadaju u snijeg i glume da su mrtvi. To stanje traje kratko, možda oko pola minute, sve dok vučica ne ustane i zamahne repom, a vukovi potom ustaju i nastavljaju zavijati i lupati zvonima. To je znalo označavati i završetak ophodnje, a “vukovi” bi pošli u objekt iz kojeg su krenuli u ophodnju, gdje bi, uz hranu i piće, još dugo nastavili sjediti, jesti i piti.

Ovdje treba napomenuti da «vukovi» iz Deževica nikad nisu išli u druga sela, te da su imali «pravo» da, ako sretnu obične «čorjake», «adžije», «mačkare» (kako se u Deževicama i na širem području  obično nazivaju maskirane pokladne ophodnje), otmu od njih sve što su ovi dotad dobili obilazeći selo. Za njih su, naime, rezervirani dani prije pokladnog utorka.

Običaj je karakterističan za stanovništvo dinarskih predjela, a u ove krajeve vjerojatno je stigao iz Dalmacije, odnosno Imotske krajine, odakle su podrijetlom i neki od današnjih deževičkih rodova. „Vukova“ je, očito, prije bilo i na okolnom području koje se sada obično naziva Lepenička dolina (općine Kiseljak, Kreševo i Fojnica). Milenko S. Filipović, naime, navodi da je običaj bio rasprostranjen kod katolika u Lepenici, mada pritom ne navodi nijedno mjesto, niti razdoblje u kojem se običaj prakticirao. S druge strane, stariji stanovnici lepeničkog kraja pričaju, a to isto tvrde i stanovnici Deževica, da su „vukovi“ do prije nekoliko desetljeća priređivani jedino u Ljetoviku, selu općine Kiseljak, u kojem također ima porodica čiji su preci doselili iz Dalmacije, iako se također radi o vrlo starom selu.

Vjerojatno je najvažniji razlog za opstanak običaja u Deževicama njegova vezanost za crkvenu godovinu, pokladni utorak, a, barem u nekoj mjeri, i zbog poznate uzrečice da je bolje «da nestane sela, nego običaja». «Vukovi» se organiziraju upravo na pokladni utorak ponajviše zbog toga što su u mnogim karakteristikama slični «mačkarama» («adžijama», «čorjacima»). «Vukovi» u Deževicama, dakle, imaju mnoge karakteristike koje se obično vežu za pokladne maskirane ophode, mada je osnovni motiv, uzimanje «otkupa» od sela i seoskih domaćina, isti kao i kod vučara.

Poznato je da su ophodi «vukova» («vučara») prvobitno imali religijsko značenje, budući da je vuk kod mnogih naroda stoljećima predstavljao demonsku životinju, za koju su, zbog toga, vezani mnogi obredi i kultovi. Možda se na to na neki način, vjerojatno pod stalnim i snažnim utjecajem katoličke crkve na narodne običaje, nadovezuje običaj da se «vukovi» u Deževicama održavaju na pokladni utorak, što ima i praktični značaj, jer nakon pokladnog utorka slijedi četrdeset dana Korizme, koja podrazumijeva čest post, te odricanje od svake vrste ispoljavanja veselja (sijela, svadbe i sl.). Priređivanje «vukova» upravo na pokladni utorak vjerojatno je i odbljesak davne povezanosti maskiranih ophoda sa mrtvačkim, zadušničkim kultom, jer nakon četrdeset dana Korizme dolazi Uskrs. U svakom slučaju je predstava vuka kao demonske životinje doprinijela stvaranju i postojanju detalja koji je prisutan u deževičkim «vukovima» - «ubijanju» «vukova» i njihovom padanju, što se uklapa i u praktične svrhe: vuk čini štetu i treba ga ubiti.

S obzirom na to da se običaj organiziranja «vukova» u Deževicama još uvijek upražnjava, zanimljivo je spomenuti osobe koje su u posljednjih sedamdesetak godina bilo predvodnici ili «vučice». Najstarija osoba koju sadašnji mještani Deževica pamte u ulozi “vučice” je Leonard Močiljanin zvani Lenko. On je bio “vučica” u godinama prije Drugog svjetskog rata. Njegov rođak Anto Močiljanin zvani Brkonjica bio je “vučica” od 1942. do 1945. godine, Stjepan Močiljanin Pepin od 1945. do 1950. godine, a Ivo Barešić zvani Tuga je najduže bio na toj poziciji, čak 26 godina - od 1950. do 1976. godine. Naslijedio ga je Stjepan Brkić zvani Pepura, koji je bio “vučica” od 1976. do 1990. godine. Potom je “vukova” nestalo, i to sve do 1999. godine, kad se većina Deževičana već vratila kući (bili su u izbjeglištvu od 1993. do 1996., a neki i duže od toga). Mato Jukić je preuzeo ulogu “vučice” 1999. godine, kad su se “vukovi” pojavili prvi put poslije rata, i zadržao je u naredne dvije godine. Od 2002. do 2005. godine “vučica” je bio Pavo Barišić, bratić već spomenutog Ive Barešića Tuge, a 2006. godine Anto Gašić zvani Lijepi. Sada tu ulogu obavlja Anto Puljić Jaro.